“Najbolja crkva u kojoj sam ikada bio.”
Možda će usporedba jednog sportskog događaja sa mjestom za molitve zvučati čudno, ali ipak ćemo se složiti da se događaji na CITYPARK-u ne mogu okarakterisati kao obična sportska dešavanja.
Zamislite nekoga ko je počeo da svira bubnjeve upravo zbog crkve. Zach Ziaja je još kao dječak sam naučio svirati bubnjeve u crkvenom bendu. On sebe smatra "najgorim bubnjarom". Sada svira sedmično pred publikom od preko 22.000 ljudi i to nekoliko puta mjesečno. Redovno nastupati za toliko ljudi bilo bi ostvarenje snova za većinu muzičara. Pa ipak, otrcana grupa uglavnom neprofesionalnih muzičara živi upravo taj san u St. Louisu.
Fleur de Noise (FdN) je zanimljiva grupa obzirom da je čine članovi iz svih različitih grupa – o čemu ćemo govoriti u ovoj seriji. Predvode ih Zach i Sam Wise, koji su svirali bubnjeve za USL tim NK Saint Louis. Sam objašnjava da ga je želja da bude dio nogometne zajednice dovela do bubnjeva. “Uzeo sam bubanj jer mi je to bio najlakši način da upoznam sve. Svirajući bubnjeve nisam morao da ulažem posebne napore kako bih bio prepoznati u zajednici… ljudi bi sami dolazili da me upoznaju.”
Svaki član grupe svirci daje svoj jedinstveni zvuk, odnosno priču i nivo iskustva u grupu. Rick Breyer je ranije učestvovao u takmičarskom ritmu bubnjeva, dok je Clayton Kolkmeyer pomogao sa igračkim iskustvom za NK Austin i prije nego što se vratio u St. Louis. To su samo neki od 50 članova koji aktivno daju ritam pulsa stadiona. Svi oni imaju druge uloge ili poslove u svom životu, ali jednom sedmično, svi se okupljaju da pohvale igrače na terenu i drže publiku na nogama s rukama u zraku.
“Održavajući ritam skandiranja sa tribina mi dajemo podsticaj igračima da daju svoj maksimum. To je momenat koji doživljavamo kao konkretan doprinos igri.”
Matthew Casey (left) and Sam Wise (right)
Održavati grupu na okupu
Kada ih pitamo kako izgleda priprema na dan odigravanja utakmice obično se nasmiju i uz priznanje kažu:”To je teško pitanje.”
Toliko se toga dešava u 90+ minuta što navijači vide i čuju da bi možda bilo najbolje početi s pripremama već za sljedeću utakmicu. U danima nakon utakmice, vođe navijača pripremaju skupa sa članovima grupe izvještaj o tome šta je funkcioniralo, a šta nije; da li je sve bilo u okvirima dogovrenog ili su prešli liniju; i gdje se stvari mogu unaprijediti.
Do srijede, održava se prozivka kako pi ustanovili na koga se može računat za sljedeći vikend. Zatim se planira ko će utovariti opremu i istovariti. Odlučujemo ko svira koji od 20+ instrumenata koje imamo i ko će voditi skandiranje sa svake od tri tribine koje se nalaze neposredno iznad nivoa terena u dijelu za navijače. U četvrtak se finaliziraju termini i sve ideje iznesene u posljednjem trenutku za pjevanje, a na osnovu vijesti iz tima ili protivničkog tima.
Na dan utakmice koja počinje u 19:30, članovi grupe silaze na stadion najkasnije do 14:30. Oko 15 članova se bavi utovarom i postavlja bubnjeve i opremu u najvrelijem dijelu dana, prije nego što mnogi navijači započnu svoje uhodane rituale prije utakmice. Nakon toga za nekoliko sati slijedi marš navijačke grupe prema stadionu i ritmovi prije utakmice kako bi pokrenuli publiku dok stignu na svoja mjesta. Onda je vrijeme za glavni događaj.
“Mi sviramo svih 90 minuta što sluša 22 hiljade posjetilaca. Takvu atmosferu je nemoguće riječima dočarati,” navodi Sam pokušavajući dati neku vrstu opisa atmosfere i dodaje “to je nešta zarazno i jednostavno ti se ne da da staneš.”
Većina članova čeka 30 minuta nakon završetka utakmice dok se stadion ne isprazni. Tada počinju rastavljati i tovariti opremu. Veliki bubanj koji je na nivou terena – Ratni bubanj – toliko je masivan da ekipa mora da se vrati još jednom na stadion samo da bi taj bubanj utovarili. Za mnoge taj utovar je kraj radnog dana koji je trajao preko deset sati. Tada, a to je već oko 23 sata, mogu izvaditi čepiće iz ušiju i odahnuti.
U ovo vrijeme naravno da ne ulazi period uvježbavanje ili pripremanja novog člana grupe ili uvježbavanje novog materijala. Kako oni vole reći “imamo preko 40 ritmova skandiranja koje treba uvježbavati,” a koji još nisu ubačeni u zvanični repertoar za ovu godinu. Na sreću, ekipa je puna entuzijazma i ne pokazuje nikakve znake umora. Nastavljaju da rastu i njihov zvuk se sve više čuje.
Chris Dollenmeyer
Capos je glavni
“To je veći rast nego što ljudi misle. Postoji osjećaj da su drugi timovi ili druge lige više spontane i da oni [skandiranja] jednostavno dogode sama od sebe. Da iz ničega 30 hiljada ljudi samo na magičan način krenu pjevati ritam čije riječi znaju. A to jednostavno nigdje u osnovi nije tako,” objašnjava Austin Adams. „Dakle, postoji još mnogo toga što se dešava iza kulisa da bi se te stvari dogodile.”
Austin je jedan od glavnih caposa i lidera FdN-a. Dio ekipe je postao tokom CITY2 prošlogodišnje sezone iz razloga što je želio uzeti aktivniju ulogu u nogometnoj zajednici.
Austin akciju poima na drugačiji način. Capos su pojedinci koji stoje na platformama obično leđima okrenuti terenu. Umjesto da gleda na teren i prati igrače, on prati grupu od preko tri hiljade navijača koji prate signale od muzičara, publike i dešavanja na video zidu. „Da li pravilno pjevamo? Šta se dešava na terenu? Moram naći načina da gledam šta se dešava. Trebamo li zamijeniti pjevanje ako tim ima priliku?” samo su neki od njegovih fokusa tokom utakmice.
Opisujući radne zadatke Austina i drugih vođa navijača Sam navodi: “to je kombinacija dirigenta, menadžera bine i učitelja predškolske djece gdje te niko ne sluša.” No, ostavimo šalu po strani, na sceni imate neku vrstu haotičnog stanja i nereda usred pokušaja da toliku masu ljudi dovedete u harmoniju. No, kako Sam to kaže “to je sastavni dio igre.”
U klubu priznaju da je CITYPARK osmišljen tako da zvukovi koje proizvodi ostaju u njemu. Metalna kupola je dizajnirana tako da sva skandiranja odbija i vraća nazad na teren što bi trebalo gostujućoj ekipu dodatno ubrizgati strah u kosti. U isto vrijeme takvi zvukovi će biti dodatni motiv domaćoj ekipi. No, visoki tonovi sa sobom nose i izazove. Muzičari moraju pratiti Austina i druge vođe navijača i pratiti njihova usta - tako procjenjuju koji ritam da održavaju. U isto vrijeme trebaju pratiti skripte i zabilješke kako bi znali koje je sljedeće skandiranje. Dva bubnjara koji se nalaze jedan do drugog u takvim okolnostima ne mogu međusobno komunicirati.
No to su problemi koje ovi ljudi sa zadovoljstvom rješavanju i sa njima se suočavaju. Vremenom se sve to uvježba. Zajednički grade povjerenje i tako nastaje magija kojoj se svjedoči na dan utakmice.
“I meni pomalo nije jasno kako njih osmorica koji stoje na podiju za vođe navijača skupa sa 10 do 20 bubnjara i ljudi sa sirenama uspijevaju održati ritam navijanja tri hiljade ljudi.”
Možda je CITYPARK zaista jedna vrsta crkve. On udahnjuje kolektivni zanos kojeg osjetite kada su svi skupa vjerujući u isti cilj. To je mjesto dešavanja malih čudesa kako na terenu tako i na tribinama.
To su “ti momenti tokom navijanja kada bubnjevi zastanu i kada čujete samo glasove jedinstvene glasove sa jednog dijela tribine,” to je momenat koji izaziva osmijeh na Zachovom licu i to baš u momentu kada se i on sam pita šta sve ovo znači za njega. “To su momenti od kojih se naježim čak i nakon deset godina učešća u ovakvim stvarima.”
Za više detalja posjetite fleurdenoise.com
